Mirsad Tatarević, stanovnik Hiseta, naselja u Bosanskoj Gradišci, zanimljiv je po mnogo čemu. Ovaj vitalni šezdesetsedmogodišnjak nije se nikada ženio. Sam je , a iako je penzioner, ne uživa u penziji. Zdravlje ga još uvijek dobro služi, svježe vrijeme nakon kiše koriti da iscijepa vrbovinu za zimu.
– Nećete vjerovati, ali za 17 godina rada u nekadašnjoj tekstilnoj industriji „Triko“ dobijam 24 marke penzije. Tri marke idu na članarinu, tako da mi na ruke dođu 21 marka i 34 feninga. Stvarno mizerno. Da mi nije konja, kojim radim ljudima uslužno i primanja od 140 maraka iz Zenice, jer sam u ratu bio na radnoj obavezi, ne znam kako bih preživio – priča Tatarević.
Tatarević živi u ulici, koja nije asfaltirana i posljednja je gradska ulica. Odmah do nje je nekadašnje korito rijeke Jurkovica, kojoj je promijenjen tok, a taj dio se godinama ravna i privodi građevinskom zemljištu. Upravo na tom dijelu Mirsad na ispašu vodi konja.
– Moja je sreća što sam zdrav i još uvijek jak u rukama. Konjem odradim ljudima što treba u baštama, ali sve je to malo i nedovoljno. A pitate me što se nisam ženio, eto nisam. Radio sam u fabrici gdje je bilo hiljadu žena, ali naišao je i rat i ostadoh sam – kaže Mirsad Tatarević, posljednji kočijaš u Bosanskoj Gradišci, penzioner sa penzijom za rubriku „vjerovali ili ne“.
Biciklom svakodnevno prođe do naselja Obradovac i Tekija, obiđe prijatelje, obavi potrebe i „ubije“ penzionersko vrijeme. Za sebe u šali kaže da je penzioner sa najmanjom penzijom u državi, ali da ga to ne čini nesretnim, jer zdravlje smatra najvećim bogatstvom.
