Svakodneno smo upoznati sa teškim životnim pričama u Bosni i Hercegovini.
Svoje nezadovoljstvo napisao je čovjek iz naroda, Seđad Muhić čije pismo prenosimo u cijelosti:
obraćam Vam se u ime građana Srednjobosanskog kantona. U ime običnog čovjeka, seljaka, u ime naroda koji teško živi.
Gospodine Lendo, pišem Vam zbog poslovne politike ili bolje rečeno odnosa ŠPD „Srednjobosanske šume“ prema našem narodu. Lošeg odnosa, nažalost, koji je kao takav posebno izražen posljednjih nekoliko godina.
Premijeru, želim da Vam kažem da je narodu koji bukvalno živi u šumi, posljednjih godina, pored svih muka s kojima se susreće – kako preživjeti, porodicu izdržavati, djecu školovati, kako uopće ostati pri pameti – glavni problem OGRJEV. Kako prezimiti? Plina nema, struja skupa, pelet skup, drva preskupa…
Vjerovatno se pitate zašto pišem Vama, a ne Upravi Društva? Razlog je jednostavan. Vi ste kao premijer, kao Vlada, pa i kao skupštinska većina, (u ime građana) suštinski vlasnik ŠPD-a i autoritet koji itekako može utjecati na poslovnu politiku „Srednjobosanskih šuma“.
Poštovani premijeru,
ni najstariji stanovnici naših sela ne pamte veći pritisak i strogoću (da ne koristim teže riječi koje bi zorno opisale stanje na terenu) koju prema ljudima provode „Srednjobosanske šume“.
Proganjaju nam narod, gospodine Lendo, zbog naramka drva. Od sirotinje prave lopove! Bijedi zbog „izvale“ uzimaju i zadnji dinar iz džepa ili je šalju u zatvor!?
Uvaženi premijeru,
ni najstariji stanovnici naših sela ne pamte gore dane, u kojima penzioner, koji živi u šumi, mora dati svoje pune dvije godišnje penzije, za ogrjev! Previše je to uvaženi premijeru, složit ćete se! Šta mu ostane za život?
Kako, na primjer, da topao dom svojoj djeci osigura nezaposleni radnik ili onaj na minimalcu? A živi u šumi!? Zar mu država, za koju je on ili njegov otac dao mladost u rovu, dio tijela ili život, ne može halaliti grane izvaljene suhe bukve?
U Titinom vaktu, pričaju stari, bilo je puno više sistema i reda, ali je seljak, koji je bio vrijedan, uz određenu sumu novca i uplatu, mogao relativno lako doći do ogrjeva. „Sistem“ je znao dozirati, amortizirati, ili je možda bio socijalno osviješten.
Iako su šume društvena svojina, vlasništvo građana u čije ime Vam pišem, danas to, nažalost, nije tako.
Nije, jer neki direktor ŠPD-a, što ste mogli pročitati u medijima, mora zaraditi 47.000 eura za godinu. Na njegovu, moju i Vašu žalost, to radi na račun seoske bijede, prema kojoj trenira strogoću, jer joj ne želi kroz prste progledati ni naramak drva.
Poštovani premijeru,
prije nekoliko godina u SBK imali smo slučajeve s tragičnim posljedicama. Molim Boga Uzvišenog da nam se više nikada to ne ponovi.
Ali, uvaženi premijeru, „Srednjobosanske šume“ previše su zategle uže – molim Vas, ne dozvolite da ono pukne!
P.S.
Poštovani premijeru,
siguran sam da me niste pogrešno shvatili. Znam da red mora postojati, ŠPD treba da pozitivno posluje, lopovima i švercerima treba se stati u kraj…
Ali, premijeru, i vi i ja znamo da su, ako ih i ima, lopovi oni sa šticarima, a ne seljaci s frezama i kolicima… Značajan dio šume su nam pokrali i uništili bogataši s kamionima i korumpirani i potkupljivi šumari (inžinjeri, tehničari i lugari). Premijeru, molim Vas, ne dozvolite da ŠPD to pokušava ispravljati preko leđa seljaka, našeg običnog čovjeka.
Ne dajte, uvaženi premijeru, da nam se narod mrzne i pati (makar ne onaj u ruralnim područjima koji ima mogućnost pokupiti suhe grane nedaleko od svoje kuće).
S poštovanjem,
Seđad MUHIĆ
