U noći sa 1. na 2. mart 1992. godine odmetnici pod kontrolom tadašnjih čelnika SDS-a postavili su barikade u Sarajevu. Nedugo zatim i Sarajlije su odgovorile kontrabarikadama.
Veoma dobro se tih dana sjeća Sejo Čardaklija, koji je u ratu bio komandant 2. viteške motorizovane brigade Armije RBiH.
– Prve četničke barikade su osvanule 2. marta po čitavom gradu, na Grbavici, na Ilidži kod Energoinvesta. U Novom Gradu to jutro postavili su kod izlaza iz kasarne Rajlovac barikadu, na putu prema Briješću, kod tadašnje kafane Stop. Kada smo mi to saznali, a već smo imali štabove organizovane i bili smo u koordinaciji, i u dogovoru sa rahmetli Safetom Hadžićem postavili smo kontrabarikade – kaže Čardaklija.
Navodi da su i “na izlasku iz Sokolja, desno na putu prema Rajlovcu, stavili barikadu na udaljenosti od oko 150 metara od četničkih barikada”.
Stavili smo barikade na mostu na cesti iz Briješća prema Stupu. U toku noći smo u Boljakovom Potoku iz firme GP Bosna izvlačili kamione i pravili barikade, tačno kod GP Bosna. Na sve te njihove barikade mi smo u koordinaciji sa našim strukturama Općine Novi Grad reagirali i postavljali kontrabarikade – priča Čardaklija.
Trideset godina poslije stojimo na istom mjestu na kojem su bile barikade tog 2. marta 1992. godine.
– Imali smo ježeve i kamione koje smo stavili kao barikade – govori nam Čardaklija dok pokazuje gdje je bila postavljena i dodajući da su na tom mjestu zarobili i Sretka Damjanovića i Borislava Heraka.
Sjeća se da se tih godina govorilo da neće biti rata, da treba da živimo.
– Čak jedno vrijeme dogovarali su sa viših nivoa da se organizuju zajedničke straže sa Srbima iz Briješća, Boljakovog Potoka te iz Sokolja. Što je bilo van svake pameti – priča naš sagovornik.
Kaže da ljude kada su počeli organizaciju odbrane nije trebalo zvati, sami su dolazili i prijavljivali se.
– Jedne prilike neko je u naselju rekao da se u Boljakovom Potoku ispred Mjesne zajednice dijeli naoružanje. Za pola sata više od 1.000 ljudi je bilo tu. Šta bi bilo da smo mi imali oružje u to vrijeme, mislite da bi rat trajao četiri godine? Na barikade smo izlazili sa onim šta je ko imao, neko pištolj, neko lovačku pušku, ko je platio automatsku pušku koja je tada bila oko 1.500 maraka, “tetejac” se ispod ruke kupovao za 1.000 maraka. Ko je šta imao od svog ličnog naoružanja, a dosta je ljudi pravilo oružje, naši majstori iz naših naselja su čak od vodovodnih cijevi pravili puške. I to je pucalo. Imali smo ekipu koja je pravila i bombe i druge naprave. Naši ljudi su bili domišljati i svašta su mogli da naprave. To se pokazalo i u ratu, ta sva namjenska proizvodnja. Od ničega smo stvarali i branili državu – priča Čardaklija.
Kazao je da se poslije dešavanja u Sloveniji i naročito nakon strašnog napada na Hrvatsku, znalo da će eskalirati i u BiH.
– Moral je bio na najvećem nivou, mi koji smo znali, mi smo se i organizovali. Već 1992. u januaru, naš rahmetli komandant Safet Zajko je izvršio postrojavanje 300 nas dobrovoljaca pred džamijom u Boljakovom Potoku. Samo da smo imali oružje. Počesto kažem i djeci u školama na predavanju, da je u svemu ovome učestvovala i međunarodna zajednica koja je uvela embargo na oružje. Zamislite da smo mogli da se naoružamo. Mi smo se faktički naoružavali od četnika, oslobađajući teritorije. Na početku rata i do 1994. koliko nas ide u proboj linije, toliko ide iza nas golorukih vojnika, ako ja poginem da taj drugi uzme tu pušku. To je živa istina – kaže komandant.
Čardaklija je teško ranjen 1993. godine i bio je životno ugrožen. Ljekari su uspjeli da mu spase život i nakon što je 15 dana proveo u bolnici opet je došao na ratište i borio se sa svojim saborcima.
Prisjeća se braće Fikreta i Safeta Kadića, koji su 1992. godine poginuli na cesti kod nekadašnje Božića pumpe u novogradskom naselju Briješće, braneći ovo naselje od prodora agresorskih snaga iz Rajlovca.
Ova dva brata su bili bokseri i prvaci bivše Jugoslavije u svojim kategorijama i bili su tu s nama, priključili su se od samog početka. Jedne prilike, četnici su napravili zasjedu i Fikret je bio mrtav na licu mjesta, a Safet je preselio drugi dan – sjeća se Čardaklija saboraca.
Navodi da su vojnici Armije RBiH bili dominantno jači u svim segmentima od srpske vojske.
Sjećajući se devedesetih i gledajući današnju retoriku i stanje u državi i svijetu, Čardaklija kaže da situacija nije dobra.
Pitamo Čardakliju šta je presudilo da se stane u odbranu države.
– Presudilo je to jer mi nemamo rezervne države. Ja nemam drugi pasoš, i ovo je moja država i za nju i sad ako treba, mi ćemo stati. Neki, istina kažu, ne bih više, zbog odnosa države prema demobilisanim borcima. I jeste država pogriješila, ali opet 99 posto će opet uzeti pušku i branit će je, jer šta mi drugo možemo – zaključuje Čardaklija piše Faktor.
