Blaž Slišković se nikada nije bojao reći ono što misli, bez obzira ko je sa druge strane razgovora. Da li će se nekome svidjeti ili ne ono što on govori, nikada nije zanimalo legendarnog Baku. Za njega je bilo najvažnije ostati svoj, iskren i principijelan.
Vjerovatno najveći dokaz da Slišković nije čovjek koji slijepo prati druge je i činjenica da je bio uz Bosnu i Hercegovinu kada je naša država bila najranjivija.
A mogao je poput mnogih drugih napustiti. Slišković je jednom prilikom, onako kako samo on zna, žestoko i strastveno odgovorio kritičarima i podsjetio ih na ove činjenice:
“Žao mi je da dignem ruke od bh. nogometa. Ne treba mene niko prozivati onakvim i ovakvim. Dobro se zna ko sam i što sam. Ja sam prvi 1992. nosio dres bh. reprezentacije i bio kapetan Sušiću, Baždareviću u Koblenzu kada je reprezentacija igrala neslužbene, humanitarne utakmice.”
“Dolazio sam iz Pescare o svom trošku da bih igrao. Gdje su ljudi koji danas mene kažnjavaju bili 1992? Bio sam selektor 2000, otišao u Sarajevo raditi kada je to bilo nepojmljivo ovdje, išli su samo političari koji danas mene prozivaju.”
“Nije njima smetalo što idu u Sarajevo, prozivali su mene što idem u ‘muslimanski dio’. Mene nije zanimao ‘muslimanski dio’, zanimao me je uspjeh bh. reprezentacije, jer sam se smatrao i danas se smatram građaninom Bosne i Hercegovine. Ja sam ovdje rođen i smatram da je ovo moja država, bez obzira na moju nacionalnost”, rekao je Slišković.
Još jednom je tom prilikom svima ponovio da on nema rezervnu državu:
“Nikad nisam rekao da imam rezervnu državu, niti smatram bilo koju državu svojom rezervnom. Ovo je moja država i ovdje ću tražiti svoj napredak. Meni smeta kada me neko proziva da sam nacionalista, da sam fašista, da sam ovakav ili onakav.”
