Kod Vlaha koji žive na području Đerdapa, postoji običaj otkopavanja pokojnika, koji se praktikovao sve do kraja 19. pa čak i 20. stoljeća.
Otkopavanje se posebno praktikovalo kada umre mlađa osoba. Ono se vršilo 40 dana od dana smrti, a porodica bi otkopala grob i izvadila kopčeg. To bi radili u vrijeme kada se sunce rađa. Ispravili bi kopčeg, otvorili ga, okrenuli prema suncu, a potom bijelom krpom obrisali lice pokojnika.
To se radi sa ciljem kako bi sunčeve zrake obasjale pokojnika, to jest kako bi ga sunce primilo, a nakon toga bi ga ponovo zakopali i kod kuće obavili sve obrede kao da ga prvi put sahranjuju.
Ovakvi običaji postoje i u drugim državama, poput Rumunije, samo što se kod nje pokojnik otkopava 7 godina poslije smrti, dok na Madagaskaru se otkopavaju svake godine.
Etnolog Repedžić tokom svojih istraživanja je naišao na Milicu Kušljić, koja živi sama u porodičnoj kući. Ona je jedna od rijetkih koji su otkopali svog sina, koji je umro u dvadesetoj godini.
U njenoj porodičnoj kući na zidovima se nalaze njegove fotografije tokom života, ali i tokom sahrane.
Milica je obavila sve običaje koje je znala kako bi pronašla smiraj za dušu sina, i kako bi on otišao u raj.
