Pobjedi se ne gleda u zube. Česta je to fraza koju možemo čuti od sportskih radnika. I primjenjiva je u slučaju fudbalske A reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Zmajevi su osvojili grupu B3 Lige nacija i izborili promociju u evropsku elitu, odnosno diviziju A. I to zaista lijepo zvuči jer ćemo naredne sezone ovog takmičenja biti u rangu sa velikanima kao što su Italija, Španija, Portugal, Hrvatska…
Činjenica da smo prvo mjesto osigurali kolo prije kraja govori da smo djelovali moćno. No koliko smo zaista bili moćni ili su rivali iz naše grupe (Finska, Crna Gora i Rumunija) bili nemoćni?
Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo ako se sjetimo kako smo osvajali bodove u ovom ciklusu Lige nacija. Ruku na srce, imali smo više sreće nego kvalitete, ali i sreću treba zaslužiti.
Da je Teemu Pukki na otvaranju drugog poluvremena u Helsinkiju pogodio za 2:0, pitanje je da li bismo se radovali golu Smaila Prevljaka u 94. minuti, koji nam je donio bod. Rumuni su na Bilinom polju kod rezultata 0:0 promašili dva zicera.
Protiv Crnogoraca smo u Podgorici nakon vodstva spašavali bod, a potom je uslijedila pobjeda nad Fincima u Zenici. I opet nestvarni promašaji Pukkija koje je na našu sreću kažnjavao Edin Džeko, na čiji individualni kvalitet smo i riješili Fince. I nedavni, odlučujući meč sa Crnogorcima nismo djelovali moćno. U drugom poluvremenu smo “visili”, ali smo se odbranili i sačuvali minimalnu prednost do koje smo stigli golom Ermedina Demirovića u 45. minuti.
Kada sve sagledamo, stiče se dojam da se u Ligi nacija nismo pitali ništa. I kada smo pobjeđivali i kada smo gubili, pitao se protivnik. Pobjeđivali smo onda kada rivali nisu koristili svoje prilike. A u jedinom porazu od Rumuna djelovali smo nemoćno.
I upravo je utakmica u Bukureštu pokazala ono što već odavno znamo. U reprezentaciju BiH je zalutalo mnogo igrača. Od golmana Nikole Vasilja, preko Vladana Danilovića, Harisa Duljevića… Meč sa Rumunima potvrdio je da Amer Gojak nije vrhunski fudbaler, otkrio je zašto Anel Ahmedhodžić i Dennis Hadžikadunić imaju prednost u odnosu na Sinišu Saničanina, Hrvoja Milićevića, Besima Šerbečića… I još mnogo toga.
Oni koji prate reprezentaciju znali su to i ranije. Znao je to i selektor Ivaylo Petev, ali je uporno forsirao fudbalere koji ne mogu nositi dres reprezentacije koja će naredne sezone igrati Ligu nacija A. Zar nije bilo bolje da je priliku dao nekim mlađim fudbalerima iz domaćeg prvenstva (nećemo o imenima, to je ipak posao selektora koji je redovan na premijerligaškim utakmicama i uvjerio se u kvalitet)?
Nekako, ovosezonsko izdanje Lige nacija podsjetilo nas je na 2018. godinu, na “već viđeno”, kada smo u istom takmičenju rezultatski “izdominirali”, ali je bilo evidentno da “škripi” u igri. Svi znamo da je godinu kasnije uslijedio strmoglavi pad i krah u kvalifikacijama za EURO 2020, kada smo od mogućih 30 osvojili 13 bodova i na tabeli ostali iza Italije, Finske i Grčke.
Samo se nadamo da nećemo nešto slično doživjeti i sada. Prije svega zbog Edina Džeke, kojem će naredne kvalifikacije biti posljednja prilika da zaigra na Evropskom prvenstvu. Karijera kakvu je imao Dijamant definitivno zaslužuje da bude okrunjena nastupom na EURO-u.
