“Kada je otac umro u 23 sata, majka je plakala i rekla da je najbolje da sada umre. I otišla je u svoju sobu i umrla.” Kad su se vidjeli – ne znam, kad su se zaljubili – ko će tada znati kada je ukradeno, podatak iz bračne knjige kaže da su se vjenčali 1952. godine, a znam i kada su umrli. Stipe Papak (88) u 23 sata, a njegova Ana (90) u dva ujutru. U razmaku od tri sata – gotovo držeći se za ruke – Ana i Stipe su otišlina onaj svijet.
Ne znam ni da li su tih 50-ih, rekli jedno drugom na bračnim zavjetima „dok nas smrt ne rastavi“, ali je tako ispalo. I to ne samo jednu smrt, već sigurno – dvije smrti, skoro odjednom!
– Uvijek su govorili da će umrijeti zajedno – priča njihov sin Vinko Papak.
– Ćaću smo sinoć dovezli sa Hitne pomoći, imao je upalu pluća. Prije dvije godine je zbog glaukoma izgubio vid. Cijeli život je bio u pokretu i dok potpuno nije oslijepio, čuvao je ovce, a kada je potpuno oslijepio, imao je tu jaku naviku da stalno izlazi ispred kuće i šeta, hoda, šeta. .. – kaže Vinko.
Sve je vuklo Stipu napolje, na selo. Govorio je da je hodao zbog cirkulacije, a u stvari je šetao penzionisanog lučkog radnika, pastira, čovjeka sa sela sa nezavidnim poslom u gradu, čovjeka koji je ceo život proveo tu – napolju. I samo bi ga velika hladnoća, pomalo i malo po malo, vezala za kuću. Pomalo, jer bi šetao napolju (zbog cirkulacije…), a i u ove ljute hladne dane, zbog čega je dobio upalu pluća.
Prehladio se, izgubio apetit, razbolio se, završio na hitnoj, od hitne do kuće, da umre na ognjištu – kad više ne može napolje…
– Kada je otac umro u 23 sata, majka je plakala i rekla da je najbolje da sada umre. I ušla je u sobu i umrla. Upravo tako? Skoro da! Njena kćerka je bila u sobi sa njom, vidjela je da se ne osjeća dobro, otišla u kuhinju po „šumeće“, vratila se u sobu i… -… odjednom u noći sestra zove Vinko, Vinko! Bilo je tri sata ujutru kada je umrla i majka.
KAKO SU ŽIVJELI KADA SU TAKO SKLADNO UMRLI.
– U slozi, kao golubica i golubica, nevjerovatno povezani, on lučki radnik, ona domaćica. Možda su bili razdvojeni najviše 15 dana u cijelom životu, u te 64 godine braka zajedno (plus ovih deset dana, plus ono što je prethodilo braku… dodajem).
Čudo koliko su bili povezani i sa koliko su međusobnog razumijevanja živjeli! I ostavili su za sobom čitavo bogatstvo, nas troje dece Josipa, Živka i mene, šestoro unučadi: Branka, Antoniju, Anamariju, Ivu, Nikolinu i Klaru, praunuke Roka, Stipu i Mirtu, braću, sestre, kćerke- zakon, zetovi… .zaista smo velika porodica.
Stipe je u širem okruženju bio poznat i kao vidar, od malih nogu je učio da podešava povrijeđene kosti i zglobove, mnogima je pomogao da stanu na noge. Radio je koliko je imao snage, do svoje 75. godine.
Ana i Stipe su do posljednjeg trenutka bili okruženi pažnjom dijece i unuka. Ne bi prošlo ni nekoliko dana da neko ne svrati u njihovo mesto u Mravnici, iako su bili u snazi i živjeli samostalno.
I to veče kada je ćaća bio bolestan, i kada ga je Vinko doveo sa Hitnom pomoći, majka Ana im je skuvala večeru i prala sudove. A onda, kada se desilo da joj je Stipe umro, odlučila je da ode sa njim, jer šta bi drugo na svijetu bez svog goluba Stipe.
