Trener svih trenera gostovao je u studiju Sport Kluba i pričao o životnim situacijama i filmu ‘Miroslav Ćiro Blažević – Nikad ispričana priča’ koji govori o njegovoj egzistenciji, putu koji je prošao i karijeri.
Ispočetka Ćiro nije htio da se uopće radi film o njegovom životu, ali autor filma Sabahudin Topalbećirević ga je razuvjerio.
“Svi mi želimo i nakon što umremo da živimo, ali nema ništa efektnije i vjerodostojnije od filma i trajnog intervjua gdje će i moji najbliži i oni koji me vole i koji me ne vole, a vjerujte da je sve manje onih koji me ne vole jer nisam nikad u životu nešto napravio da bi me trebalo mrziti.”
U filmu nije skrivao emocije.
“Ja sam se suzdržavao da ne plačem, ali starom čovjeku je ništa lakše nego zaplakati. Bio sam emotivan. Ja sam cijeli život vodio računa o onima koji su najvažniji, mi dolje u Bosni kažemo raja. Ja sam živio za raju, trudio se jako da s pobjedama donesem radost, bilo je i tuge, ali Boga mi više radosti. Nemojte nam zamjeriti ako se i ja negdje za**bem, ali eto to je u mojoj naravi.”
Ova njegova priča trebala bi mladima pomoći da izdrže i u najtežim trenucima, kao što je i on izdržao.
“To je priča o jednom čovjeku koji je odlučio da uspije. Treba uvijek učiti. Ja sam imao privilegiju da učim najbolje igrače na svijetu koje su vodili najbolji treneri na svijetu i jako sam se trudio da budem bolji od njih. Tako smo došli do jedinstva, bez njega se ne može. Voljeli smo se i imali smo svijet samo s formulom ‘svi za jednog, jedan za sve’ možemo doći do najvećih rezultata.”
Progovorio je i o riječima Edina Džeke koji je za Ćiru rekao da je najzaslužniji što je postao takav igrač.
“To me jako dirnulo, ali ja sam već kao mladom, nadarenom nogometašu stavio u glavu jedno povjerenje za kojim je on žudio. Nije apsolutno imao svijest svoje nadarenosti. A ja sam ga pred auditorijumom zvao i rekao ‘slušaj Džeko, ti ćeš biti bolji od Ibrahimovića’. Onda ja znam i podviknuti malo. I ustanovila se moja prognoza i na njega sam osobito ponosan. On ie golgeter, ali i sportaš.”
“Sve sam ga to ja naučio, i svi koji su došli kod mene oni su džentlemeni. Nema simuliranja, ja kad vidim svog igrača da bez razloga leži, protivnik dobije žuti karton ja ga vadim van. Shvatio sam da je moja uloga značajnija od uloge jednog trenera.”
Otkrio je najdraži trenerski trenutak u karijeri. To je 1982. i naslov s Dinamom.
“Za mene je najvažnija godina karijere 1982. To je bilo nešto što svaki trener priželjkuje da doživi. To je bila jedna mobilizacija navijača, oni su uvijek najvažniji, bilo ih je 50, 55 tisuća. Bio sam izuzetno ponosan da smo mi sa svojim igrama i rezultatom mogli napokon privući publiku iz cijele Jugoslavije. Ja nisam samo trener, ja sam odgojitelj. Oni su se uvijek tako ponašali na terenu kako su morali. Ta me godina lansirala, taj je rezultat bio senzacija. Kad nisi godinama prvi, pa onda dođe jedan Bosanac i kaže bit ćemo prvi.”
Ćiro se požalio i na situaciju u kojoj se sada nalazi i na bolest koja ga je opet snašla.
“Potužit ću vam se da prolazim jedan vrlo težak period, ali ja sam uistinu jedan borac. Dosad sam već jednom pobijedio rak, drugi put melanom i sve činim, a nije mi lako. Nuspojave su tako teške da čovjek nije normalan, ali ja želim opet pobijediti. Iako imam 87 godina, htio bih još malo živjeti.”
“U ovoj dobi doktori mi kažu da bi trebao šepati jer mi je rak otišao i u koljena, ali ja vježbam, ne dam da me napravi sakatim. Nakon motiva je karakter, moraš se boriti”, zaključio je Ćiro.
Legendarni, trener svih trenera, Ćiro Blažević je preminuo prije par dana.
